Povijest pokreta medicinskog kanabisa u SAD-u i njegovo značenje za pedijatre
Autor: Lucije Garabasove
Kakva je povijest medicinskog kanabisa u SAD-u? Pogledajmo povijest kanabisa, njegove učinke na ljudski organizam (potkrijepljene studijama), a posebno njegov utjecaj na pedijatrijske pacijente. Jesu li pedijatri spremni suočiti se s pitanjem mnogih roditelja: “Može li kanabis pomoći mom djetetu?”
Povijest medicinskog kanabisa u SAD-u
Kanabis se koristi tisućama godina diljem svijeta. Njegova prva medicinska dokumentacija izvješćuje o poboljšanju reumatizam, zatvor i ginekološki problemi u Kini. U Europi je stekao priznanje sredinom 19. stoljeća kada je irski liječnik William O'Shaughnessy objavio članak temeljen na svom iskustvu liječenja tetanusa i konvulzivnih bolesti kanabisom tijekom poroda u Indiji. Kanabis je prvi put naveden u američkoj farmakopeji 1851. godine kao "ekstrakt kanabisa".
Pad upotrebe kanabisa potakle su predrasude prema Meksikancima koji su emigrirali tijekom Meksičke revolucije 1910. Širile su se glasine da marihuana, tradicionalno korišten kao rekreacijsko sredstvo droga, poticao nasilni kriminal i ugrožavao Amerikance djeca. Između 1914. i 1925. 26 država zabranilo je kanabis. Godine 1930. osnovan je Savezni ured za narkotike kao agencija američkog trezora i predvodio je zakonodavstvo usvajanjem Zakona o porezu na marihuanu 1937. godine.
Ovaj je zakon ograničio kanabis samo na medicinsku uporabu i oštro kaznio liječnike koji nisu vodili pretjerano detaljnu medicinsku dokumentaciju u skladu sa zakonom, čime je praktično prekinuta svaka medicinska uporaba.
Kada je 1970. godine donesen Zakon o kontroliranim tvarima, čime je stvoren savezni nadzor nad drogama koje se smatraju opasnima i podliježu ograničenjima, kanabis je klasificiran kao droga iz Popisa I, najrestriktivnija kategorija. Ova klasifikacija stavlja kanabis na istu razinu kao i nedopuštene ulične droge (npr. heroin, LSD), za koje se vjeruje da imaju veliki potencijal zlouporabe i "trenutačno nisu prihvaćene medicinske upotrebe".
Liječnik koji je podržavao kanabis kao održivu medicinsku terapiju bio je Tod Mikuriya, kalifornijski psihijatar kojeg u SAD-u nazivaju "djedom pokreta medicinskog kanabisa". Godine 1967. kratko je radio za Nacionalni institut za mentalno zdravlje i službeno mu je dodijeljeno istraživanje kanabisa.
Dokumente koje je prikupio i objavio 1973. kao knjigu pod naslovom Marihuana: Medicinski radovi, 1839–1972 postao je temelj njegove privatne konzultativne medicinske prakse, u kojoj je liječio i preporučio kanabis više od 9,000 pacijenata, uključujući i one oboljele od raka i AIDS-a. Posvetio je svoj profesionalni život proučavanju, objavljivanju i zagovaranju kanabisa kao lijeka u vrijeme kada većina liječnika za njega nije čula. Vjerovao je da je kanabis terapeutski u više od 200 zdravstvenih stanja.
Tijekom epidemije AIDS-a 1980-ih, kanabis je stekao slavu kao sredstvo protiv mučnine u borbi protiv toksičnih nuspojave od HIV-a lijekovi a djelovao je i kao stimulans apetita.
Kako se pojavljivalo sve više i više medijskih priča o brojnim dobrobitima kanabisa za razne bolesti, medicinski kanabis dobio je široku podršku javnosti: istraživanje Pew Research Centera pokazalo je da 62% Amerikanaca sada podržava legalizaciju. U potpunosti, 33 od 50 država imaju zakone koji legaliziraju kanabis za niz medicinskih stanja, od dječjih napadaja do PTSP-a, opstruktivne apneje za vrijeme spavanja i Alzheimerove bolesti.
Povijest kanabisa – klinička istraživanja
Obnovljeni napori u kliničkom istraživanju kanabisa nastavljeni su u SAD-u kada je 1971. JAMA objavila pismo da pušenje kanabisa smanjuje intraokularni tlak kod 11 ispitanika. Taj se napor nastavio tijekom 1970-ih s kliničkim istraživanjem kanabisa u područjima uključujući astma, antiemetici i analgetici. Jedno posebno obećavajuće područje otkrilo je to CBD, primarno farmakološki aktivan kanabinoida nalazi u kanabisu biljka, smanjena aktivnost napadaja u životinjskim modelima. To je potvrđeno kod 9 pacijenata s epilepsijom dodavanjem CBD-a njihovom režimu liječenja, nakon čega je uslijedila još jedna studija na 15 pacijenata s epilepsijom kod kojih se također poboljšalo s CBD-om. Ove dvije ključne studije započele su potragu za CBD-om u borbi protiv napadaja.
Dravetov sindrom, prije poznat kao teški mioklonični epilepsija dojenčadi - složeni oblik epilepsije - klasično je teško liječiti i može se pogoršati s antiepilepticima.
Prva izvješća koja se pojavljuju u medicinskoj literaturi koja povezuju Dravetov sindrom i CBD uključuju istraživanje roditelja objavljeno 2013. i studiju slučaja Charlotte 2014. Prvo je bilo istraživanje 19 obitelji koje su putem Facebooka podijelile informacije o kanabisu obogaćenom CBD-om kako bi pomogle svojim djeca s napadajima otpornim na liječenje. Većina, 16 od 19, prijavilo je smanjenje napadaja korištenjem CBD-a.
Drugo izvješće predstavlja djevojku po imenu Charlotte, koja je kao komplementarni tretman primila kanabis s visokim udjelom CBD-a, a njezini su se napadaji smanjili s gotovo 50 dnevno na 2-3 mjesečno, s učincima koji su trajali 20 mjeseci.
Gotovo 40 godina nakon prve studije CBD-a na ljudima kod pacijenata s napadajima, randomizirano kontrolirano ispitivanje (RCT) pokazalo je da su pacijenti s Dravetovim sindromom koji su uz standardnu terapiju napadaja dodatno dobivali CBD u dozi od 20 mg/kg/dan značajno smanjili napadaje s 12.4 na 5.9 mjesečno, u usporedbi s placebo kontrolama, koje su smanjile s 14.9 na 14.1.
Druga studija je objavila da su pacijenti s Lennox-Gastautovim sindromom također primali CBD u dozi od 20 mg/kg/dan u skladu sa svojim standardnim tretmanom imali 43.9% smanjenje mjesečne učestalosti napadaja u usporedbi s 21.8% u placebo skupini. Nakon toga je uslijedila treća studija koja je pokazala da su pacijenti s Lennox-Gastautovim sindromom koji su primali CBD u dozi od 20 mg/kg/dan, 10 mg/kg/dan ili placebo u dvije podijeljene doze tijekom 14 tjedana imali smanjenje učestalosti napadaja za 41.9%, 37.2%, odnosno 17.2%.
Na temelju ovih otkrića, Epidiolex je postao prvi lijek odobren od strane FDA u Sjedinjenim Državama koji sadrži aktivni CBD dobiven iz kanabisa za napadaje povezane s Dravetovim sindromom i Lennox-Gastautovim sindromom. Marinol i Syndros sadrže aktivni sastojak dronabinol, sintetski delta-9-THC odobren za liječenje anoreksije kod AIDS-a i mučnine/povraćanja povezanih s kemoterapijom koja ne reagira na konvencionalne antiemetike. Cesamet sadrži nabilon, sintetičku kemikaliju sličnu delta-9-THC-u odobrenu za mučninu/povraćanje povezanu s kemoterapijom koja ne reagira na konvencionalne antiemetike.
Najopsežnije konsenzusno izvješće o kanabisu do sada pripremile su Nacionalne akademije znanosti i objavilo ga 2017. Ono navodi uvjerljive ili značajne dokaze da je kanabis učinkovit u liječenju Kronična bol u odraslih, kao antiemetik za povraćanje izazvano kemoterapijom i za poboljšanje spastičnosti kod multiple skleroze koju su prijavili pacijenti.
Kanabis i pedijatri
Liječnici koji su se oslanjali na dostupnu medicinsku literaturu i preporučivali kanabis za liječenje napadaja u djetinjstvu prije nego što je FDA odobrila Epidiolex, sada preporučuju kanabis za liječenje pedijatrijskih stanja, uključujući autizam i poremećaja raspoloženja. Slično kao i porast upotrebe CBD-a protiv napadaja, liječnici vjeruju da će druge primjene kanabisa postati popularizirane za djecu, što sve više izaziva pitanja pedijatara kod znatiželjnih roditelja koji slušaju o kanabisu kao potencijalnoj terapiji.
Međutim, dok neka istraživanja pokazuju dobrobiti kanabisa, postoji protuliteratura koja upozorava na upotrebu kanabisa, osobito u neonatalnom razdoblju. To je prije svega zbog nedostatka studija.
Stoga bi pedijatri trebali biti educirani o znanju i aktualnim studijama o CBD-u kako bi mogli adekvatno odgovoriti roditeljima na pitanje može li CBD pomoći njihovom djetetu.
